Litex – Rijeka 1:0

Evo vratili smo se iz Bugarske, pa da (nakon odmora) složimo kratko izvješće za one koji nisu mogli otići na ovo malo podalje gostovanje. Krenulo se u srijedu kasno poslijepodne sa prigodnim prijevoznim sredstvima, nekolicina pripadnika je krenula početkom tjedna sa vlakom. Put je bio duži od planiranog zbog čestih zaustavljanja po benzinskim pumpama i odmorištima (inače omiljenih u navijača) gdje se sastajalo i dogovarao put dalje. Po modernim cestama susjedne države i Bugarske vrebali su njihovi policajci-prometnici, ipak srpska policija je ispala susretljivija i spremna na dogovor (novčani) dok Bugari dobro zarađuju na neukim i naivnim prolaznicima-turistima. Preko granica prolazimo bez većih problema uz malo čekanje i plaćanje svega i svačega, tako se na ulasku u Republic of Bulgaria plaća nekakva dezinfekcija 2 eura, i vinjeta 4 eura za auto. Upravo ta vinjeta je bila sporna i zamalo kobna za neka naša vozila (globa za neimanje iste je nekih 600eura) koji su malo zalutala po Sofiji. Glavni Bugarski grad idealan je za izgubit se, a sam put prema Lovechu vodio je kroz centar ili zaobilaznicu, nekima se dogodilo upravo to. Krenuli smo prema Sofiji i nadali se da ce bit nekakav znak za skretanje, ali po Sofiji nema previše tabli-putokaza koje bi pokazivale smjer za neki drugi grad osim za centar Sofije, same ceste su pravi kaos, trake za vožnju nisu označene pa se vozi kako kome paše, ljudi stopiraju nekim čudnim pokretima i sl. Konačno smo se izgubili, van grada se zaustavljamo i pitamo policiju gdje se ide za Lovech, a oni odmah pitaju ako imamo tzv. Vinjetku, a mi svi sretni potvrdimo da imamo, ali ispada da imamo krivu (barem po riječima šerifa koji nas zaustavi) ista vrijedi samo za Sofiju, “susretljivošću” čuvara reda i zakona kupujemo novu (30eura po vozilu) i krećemo opet u nepoznato. Zaustavljamo se na prvoj pumpi i ispada da smo na dobrom putu te da treba ići samo “pravo” za Botevgrad i Lovech! Ceste su katastrofa, a uz put ima i prijateljica noći koje rade i po danu čekajući u prašini. Konačno dolazimo na nazovi autoput i očekujemo tabelu gdje piše Lovech, nakon nekoliko sati stižemo. Našoj skupini (čitaj Armadi) nije na pamet palo da se ide do igrača i upravitelja našeg kluba jer osim igrača i trenera nije nam bila osobita želja vidjeti tzv. upravnike kluba i njihove “guzovane” koje su ovom prilikom povukli “aeroplanom”, valjda misleći da nam je predaleko povući do živopisnog mjesta zvanog Lovech, pa su natrpali kao neke navijače (inače nevidljive na tekmi jer je navijala samo skupinica “radikala” u narodu znanih kao ARMADA).

Stižemo konačno u Lovech gdje je već dio ekipe koji su došli rano ujutro, pokušavamo naći neki hotel da bar na pol dana odmorimo pustimo stvari i otuširamo se, no neki su zatvoreni ili traže previše za uslugu poludnevnog boravka. Odustavši od odmaranja krećemo u potragu za stadionom, a nakon pronalaska istoga i odgovarajućeg okrijepilišta svi se nalazimo i opuštamo se kako to i dolikuje pravim navijačima, a nije se bilo teško “bahatiti” i “glumiti” jer cijene su niže od sindikalnih pa su se ture vrtile kao nikad (i oni obično sa “kobrom” u džepu su si mogli dati oduška i platiti pokoju rundu) zabava traje do pred sam početak utakmice kada se odlazi na stadion. Na samom stadionu nema nikakvih posebnih događaja osim da odbijamo pokušaj ulizivanja uprave sa kupljenim kartama iste odbijamo i kupujemo svi (40) karte, u “suradnji” sa policajcima smještamo se na tribinu predviđenu za nas, a iste opominjemo da nije uputno da na našu tribinu dogmižu “sponzor-putnici” jer bi moglo pasti prebrojavanje kostiju, isto je vrijedilo i za sve novinare i ostale “sponzoruše” u što su se neki i osobno uvjerili (“MOLIMO” I UBUDUĆE RAZNE MAJSTORE OD PERA DA NAM NE PRIDAJU PREVELIKU PAŽNJU JER IPAK SMO MI PO RIJEČIMA ISTIH SAMO MANJINA, A DRUŽENJE SA NAMA ZA NEKE BI UBUDUĆE MOGLO U NAJMANJU RUKU BITI DOSTA NEUGODNO) za vrijeme i nakon same utakmice. Stavljaju se uz udarni “Armada”, Ika, Brgud, Campetto, Rujevica, Pula, Krnjevo, na Hr zastavi Vrbnik itd. Uzeli smo i 10 zastava na 2 motke koje se dižu pri izlasku igrača! Navijanje je bilo vrlo dobro navijalo se 90.minuta, kreaturu i miljenika svih branitelja ugroženih, Žilica, se kolektivno vrijeđalo prije same utakmice, a ostalo su bile pjesme isključivo i samo zbog RIJEKE! Nismo putovali zbog vrijeđanja “manekena-golmana” nego zbog svog kluba, ma šta god drugi pričali o nacionalistima i manjini koja se zove Armada mi smo i sada bili gdje treba, a ovih zasada točno nedefiniranih tzv. navijača Rijeke opet nije bilo. Igra nije nikako obećavala, ali rezultat je bio pozitivan, taman kada su svi mislili da ćemo zadržati “nulu” dobili smo gol, ali navijanje nije stalo! “ne brini se moja Rijeko kad ne teče med i mlijeko..” bila je pjesma s kojom smo se opraštali od utakmice, a igrači su došli pozdravit kao što je i red. A onda dolazi lagani šok, murija, inače susretljiva tokom dana, koliko je uspijevamo skužiti govori o nekoj pratnji te da ne smijemo napustiti stadion i Bugarsku bez njihove pratnje jer im je tijekom utakmice od strane uprave priopćeno upozorenje da smo mi izuzetno opasni te da se oni boje za svoju sigurnost, a po ponašanju policije dobrano su nas “izreklamirali” jer isti su se počeli ponašati pomalo panično-grubo kao da su ispred njih u najmanju ruku bombaši gazda Osame. Najprije smo mislili da možda domaćini žele napast i smijali se dok nismo skužili da je uprava našeg kluba tražila da nas se takoreći zatvori na stadionu i pod pratnjom otpremi iz Bugarske. Izlazimo pod pratnjom do ceste za Sofiju a raznim “manevrima” uspijevamo se odvojiti od pratnje policije te stajemo na benzinskoj pumpi sa namjerom da se okrijepimo usput komentiravši krajnje “kurvinski” potez “dasa“ iz uprave, nakon nekih pola sata vidimo da dolaze busevi sa igračima, upravom, novinarima i ostalom gamadi koji su putovali na aerodrom, a ispred njih kako i doliči pratnja policije koja nas odmah po dolasku u birc u kome se nalazimo upozorava da ovaj put neće imati milosti ako se budemo i dalje “bahatili” i bili bezobrazni. S igračima i našim trenerom smo se pozdravili i popričali, oni kao i mi razočarani, majstor Žilicu je Radman kupio šta je trebao koliko smo uspjeli vidjeti jer je očito shvatio da nema smisla ulazit unutra bez obzira što su njemu i ostalima zaštitu pružali veoma namrgođeni “kauboji u plavom obučeni u dodatnu plastiku”, neki igrači su ostali zapanjeni kad su shvatili da se ne primaju kartice i “evri”, pa se izašlo u susret s naše strane pozajmljujući leve pojedincima. Uprava tj. oni koji su bili u šarolikom društvu nisu prilazili. Priča od samih igrača je bila da ipak Litex nije neka ekipa i da bi ih se trebalo proći, pa je tu razočarenje dobivenim golom bilo veće, a mi se još nadamo da će Rijeka proigrat slično kao i prošle sezone jer igra kao i rezultati ne daju previše nade. Odlazimo sa mjesta gdje smo imali susret sa našim igračima i trenerom (drugi nisu ni vrijedni spomena) i po cestama-puteljcima lagano do Sofije zatim granica sa SiCG uz malo čekanja bez većih problema. Dolaskom u SiCG se malo odmara te ujutro dolazimo (manji dio ekipe) u Beograd, jer nakon dva dana nekupanja i zadivljujućeg smrada koji se širio sa naših tjelesa shvatili smo da je jedino mjesto gdje neće primijetiti da smo “smrđivi i blatni” Beograd glavni cigan-grad te smo se uputili u isti (stariji da vide da li se štogod promijenilo od zadnje posjete a mlađi da vide to “čudo neviđeno”). Parkiravši “kolica” prošetali smo se malo po srpskoj metropoli (nekad i svih jugoslovena) malo ubacili nešto u “kljun” popili par “pićenaca“, a najjače je bilo kad je nazvao “biser” iz Jutarnjeg i pita za komentar utakmice, a odgovorilo mu se da nas pusti na miru jer upravo pijemo kavu u cigan-gradu (majstor je od toga složio cijeli tekstić idući dan) i da pokušavamo od domicilnog stanovništva doznati ko nas zavadi, normalno sve u zajebanciji ništa posebno. Tek kad se vratiš doma onda shvatiš kako nam je lijepo, iako ulazak u Hrvatsku osim okoline nije nudio preveliku razliku! Putem na svim odmorištima auti njemačkih, nizozemskih i švicarskih registracija, a u njima turci, zamotani i prljavi, spavaju na podu, jedu na travi, WC-i razvaljeni, smrde, popišani i posrani. Jedva smo čekali da dođemo u Rijeku, a putem je bilo još gužve na Lučkom i Orehovici. Tokom petka su svi osim kombija koji je spojio sve s Osijekom vratili u najdraži grad.
Na kraju nije bilo loše, 40 ljudi, vrlo dobro navijanje, zastave, zajebancija. Najbitnije dokazali smo smradovima koji zadnjih mjesec dana gade po nama (MANJINA, GUBA ZADNJA I NE VOLE SVOJ KLUB) da smo mi ti koji su svom klubu najvjerniji i da nam nije problem i zadnju “kintu” dati za odlazak na nimalo lako putovanje. Naš stav prema sadašnjoj upravi nije promijenjen a nakon njihovog postupka nema teorije da će se uskoro normalizirati, smeće od Žilića im može zahvaliti na njihovom postupku jer nakon “montaže” od strane uprave više ćemo se fokusirati na iste jer ionako su oni krivci za dovođenje istoga. Da sadašnji upravitelji kluba 1200km od kuće namještaju muriju svojim navijačima stvarno je i za naše prilike previše.
Ako prođemo Litex nadamo se da će nas 1.kolo uputiti negdje, samo ne u Bugarsku ili negdje slično!

Klub Navijača Armada Rijeka















Kontakt

KNA email

Šaljite nam materijale na

ARWeb_mail

© Armada Rijeka 1987