Rijeka – Varteks 3:1 (27.11.2005)

Kao što je to bio i lani slučaj, Rijeka se je pobjedom nad Varteksom oprostila od svoje najvjernije publike. Ovo najvjernije nije tek puka fraza, već zaista činjenica. Po subotnjem orkanskom jugu, Rijeku mogu doći bodriti samo oni kojima Rijeka znači “nešto” više. Takve utakmice redovno označavaju dobru atmosferu na tribini, bez “derbi” navijača, oportunista i pratitelja trendova. Nas ne više od 200, stisnuti na D4, kop s bubnjem i Kolotom na ogradi. Pred sam početak već mokri skoro do kože, nestaje struje na reflektorima nekih 10 minuta. Neko to iskorištava da se skoro neopažen nađe preko ograde, a gostujući navijači (4-5) koriste mrak da upale baklju i bace je 2 metra od sebe. Ipak struja se vraća, ali zato ide pjesma ” i nema pjesme, i nema struje”. Utakmica kreće, igra se više vaterpolo, ali vidi se da dečki grizu. Rani gol gostiju, ne remeti navijanje, koje je nakon poravnanja gotovo bez prekidno. Na poluvremenu već je 3:1 za Rijeku, tako da se u drugom poluvremenu, nakon čaja s rumom, počinju se smišljati gluposti. Bubanj je pukao, ali dlanovi su radili, a smišljena je i nova koreografija njihanjem tijela na jednu od najbesmislenijih pjesama “lijevo, desno, gore, dolje…”. Pred kraj utakmice redari, dolaze pred samu ogradu, očito sluteći kako ćemo utrčati u teren. Malo ih cimamo migracijom po tribini, da bi se pred sam kraj podijelili na dvije grupe i tako dočekali kraj tekme.

Rijeka je borbom zaslužila pobjedu, nadamo se da ćemo takvu igru i dalje gledati pod stijenama naše Kantride, već sljedećeg proljeća.