Pod povećalom: 1999.

Za nešto više od mjesec dan navršiti će se 10 godina od povijesne utakmice Rijeke i Osijeka. Mnogi od nas sjetiti će se jednog velikog dana kada je Rijeka, trebala postati nogometni prvak Hrvatske. Bio je to težak put, kojeg su igrači uz vodstvo Nenada Gračana, hrabro prevalili i zasluženo izborili mogućnost napraviti senzaciju. Ta do danas neostvarena titula prvaka, trebala je imati još veću težinu s obzirom da je Rijeka samo godinu dana ranije sudjelovala u borbi za opstanak u prvoj ligi, a da se je samo par mjeseci kasnije ravnopravno nosila s Tuđmanovom Croatiom i uvijek jakim Hajdukom.
Od samog starta sezone 1998/99, Rijeka je redala pobjede, a usporedno s njezinim usponom, na noge se je dizao grad i regija. Tribine su bile ponovno dupkom pune, pa tako nikada neću zaboraviti euforiju kada su „bijeli“ domaćom pobjedom nad Zadrom zasjeli na prvo mjesto. Nakon pretposljednjeg kola u Splitu, kada je pred punim Poljudom pao i Hajduk (1-3), ostalo je za pobijediti Osijeka i pod našim stijenama proslaviti titulu. Gotovo je danas čudno kako se je na Kantridi tražila karta više, da su navijači bili spremni za taj komad papira platiti pozamašne iznose, odnosno da su ljudi bili spremni na sve ne bi li tako postali svjedocima dijela riječke povijesti.
No lopta je bila okrugla i umjesto da ta utakmica postane najljepša epizode od kada postoji klub, ista je postala naša najveća tragedija. Rijeci je poništen gol za potrebnih 2:1, a Krečakova podignuta zastavica za zaleđe, dan danas je ostala kamen spoticanja. Ulje na vatru, dolijevale su razne tvrdnje o namještanju prvenstva u korist Croatie i nepodobnosti Rijeke da postane prvakom, umiješanosti samog državnog vrha, novčanim stimulacijama igrača Osijeka, pa do nedovoljne angažiranosti pojedinih igrača Rijeke. U cijeloj toj aferi,  kao šlag na tortu došla je izjava gospodina Vlatka Markovića, kako je Croatia pravi katolički klub koji je zasluženo postao prvakom. Kako stoje stvari, za očekivati je da je ista izjava već ušla u Markovićevu amneziju, zajedno s spoznajom da je ta “njegova” Croatia, a nakon što je postala Dinamo, po zakonu morala početi natjecanje iz 4. lige.
Konačno, sve te špekulacije mogu ili ne moraju imati svoje uporište, no jedno je sigurno, Rijeka nije ostvarila titulu. To je predstavljalo svojevrsnu tragediju, ne samo za Rijeku, Armadu, navijače, grad, već i za čitavu Hrvatsku. Toga dana nismo plakali samo mi Riječani, jer su očaj i nepravdu osjećali i ostali građani Hrvatske. Usudio bih se reći, da je Rijeka te godine predstavljala nadu i svjetlu točku hrvatskog nogometa, u kojoj su svi vidjeli jedan gradski klub, koji unatoč svojoj veličini, prkosi premoći jednog kluba i njegovog „najvećeg navijača“. Da je Rijeka kojim slučajem postala prvak, a ne po običaju Croatia, možda bi danas naša hrvatska nogometna liga imala drugačiji karakter. Kažem samo možda.
Ovako i danas, stvari ne izgledaju puno bolje. Iako nema Tuđmana i Canjuge, još uvijek se osjeti dominacija jednog te istog kluba. Nema više ni Croatie, no klub koji ga je naslijedio, ovisno o potrebi niječe svoje pravno sljedništvo kada su u pitanju obveze, no kada su u pitanju trofeji, tada je priča suprotna. To samo za sebe najbolje govori, pa nije ni čudo da još danas možemo sresti ljudi koji zbog svega ovoga ne vjeruju u hrvatski nogomet.

Klub Navijača Armada Rijeka















Kontakt

KNA email

Šaljite nam materijale na

ARWeb_mail

© Armada Rijeka 1987