Pod povećalom: Inventura

Približava nam se kraj godine i ponovo nam predstoji „inventura“ rezultata i staro pitanje: „gdje smo, što smo i gdje idemo“? S obzirom da je staro pitanje, biti će i isti stari odgovor. Tu smo gdje jesmo, ne daleko gdje smo i bili prošlih godina. Ponovo nemamo baš jako što za rezimirati, već da se i ove jeseni mogla čuti popularna tužaljka sa tribina; „vratite nam našu Rijeku, od ove nam suze teku“.
Kada i usporedim sve te godine, posebno od osamostaljenja države do danas, teško da jedan prosječan član Armade od 18 godina, ikada i vidio tu čuvenu „našu Rijeku“. Osim bljeska 1994. u finalu kupa, 1999., 2005. i 2006., uglavnom je ovako. Razlika je samo koje mjesto na kraju osvojimo. Da ne ispadne da je sramota biti 4. ili recimo 6. na tablici, jer nije, ali je zato sramota gubiti doma od objektivno slabijih momčadi, a da to pritom bude shvaćeno kao „bitno je sudjelovati“.

Ono što je bolno u ovom trenutku, da nas je Rijeka sve napalila na početku prvenstva i dala nam povoda maštati o mogućem ponavljanju 1999. Bilo je euforije na bacanje, tribine i ekipa disale su skoro kao jedan. A onda se dogodilo nešto, što zovem sirova i surova stvarnost, u punom smislu te riječi. Prvi i osnovi problem; limitiranost igračkog kadra i ne stvaranje dovoljno broja kvalitetnijih igrača iz omladinskog pogona, što za posljedicu ima dovođenje neprovjerenih i često, promašenih igrača iz drugih sredina.
Drugo, ali ne manje bitno jesu financije. Sponzora nema, lova od najskupljih igrača je potrošena za podmirivanje ranije dospjelih obveza, a zbog rezultata i stanja u hrvatskom nogometu, prihodi od ulaznica nisu dovoljni. Grad Rijeka ima svoju politiku i pomaže, koliko misli da mora. Očito ima druge prioritete i ne zanimaju ih baš previše nevolje s Kantride. Ruku na srce, nije Rijeka jedini klub ovog grada, mada je najpoznatiji koji još uvijek najviše privlači ljude na tribine.
U svemu ovome možda je prekretnica dovođenja Elvisa Scorie, no međutim, ne može se očekivati od čovjeka da ispravi propuste svojih prethodnika i uprave. Isti može uspjeti popraviti dojam kod prosječnog navijača, samo ukoliko pogodi s pripremama ove zime, a uprava mu, ne znam ni sam kako (možda po „duhu svetom“?),dovede igrače koji će mu biti od koristi. U svim drugim opcijama, niti proljeće neće biti ljepše od jeseni.
Trenutno najpopularnije zbivanje u hrvatskom nogometu jesu izbori za predsjednika NHS-a. Borba se zaoštrava, a ne biraju se sredstva. Trgovina je u punom jeku, prebrojavaju se kupljeni glasovi, dok su međusobni udarci su sve niži i niži. Jedni koji su se uhljebili i faraonski dominiraju čuvaju svoj položaj po svaku cijenu, dok drugi, prodaju priču o promjenama i velikim projektima. Demagogija s obje strane. Najžalosnije je da ne postoji treća opcija, koja nudi sasvim nešto novo u hrvatskom nogometu, a to su za promjenu: iskrenost, poštenje i ljubav prema nogometu kao sportu.
Bez da analiziramo argumente jednog Mamića. Markovića ili Štimca, zapitajmo se koliko tko od njih pošten i koliko je željan pomoći hrvatskom nogometu. Isto tako zapitajmo se tko će od njih mariti sutra za Rijeku, nakon što osvoji ili zadrži vlast i što možemo očekivati od takvih ljudi.
Od Markovića smo već puno toga lošeg vidjeli, a niti Štimac kao igrač i trener, nije baš na Kantridi ostavio lijep dojam. Konačno, svi će trebati Rijeku dok se ne odluči kome ide njezin glas, ali pitam se što nakon toga. Ukoliko ostane Marković ništa se bitnije neće promijeniti, dok dođe li Štimac, teško da se imamo čemu nadati.

Klub Navijača Armada Rijeka